In memoriam akademiku Mirku Vidoviću

2. Studeni 2016. 19:55Pregledi: 31

In memoriam akademiku Mirku Vidoviću

Prof. Mirko Vidović.(Bila kraj Livna 31.12.1940.- Valence -Francuska, 13.12. 2016.)

hrvatski književnik iz Bosne i Hercegovine i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sa sjedištem u Mostaru od 6. travnja 2013.

Rani život i obrazovanje

Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu Bila kod Livna (1947. – 1951.), a nižu gimnaziju pak pohađao je od 1952. do 1955. u Odžaku i u Bosanskom Šamcu. Tada se prvi put pojavilo i njegovo ime kao suradnika u prvom broju sarajevskih ‘Malih novina’. Po završetku Male mature, upisao se je u Gimnaziju ‘S.S. Kranjčević’ u Livnu. Kao učenik drugog razreda gimnazije sudjelovao je u anonimnom natječaju ‘Oslobođenja’ za priču iz znanstvene fantastike i dobio prvu nagradu. Od tada je počeo život Mirka Vidovića kao književnog stvaratelja.

Zbog praktičnog opsluživanja svoje vjere, Vidović je imao velikih problema s ondašnjim Omladinskim komitetom SKBiH: zbog javnog izraza žaljenja za smrću pape Pija XII. osuđen je na deset dana zatvora. Nastavničko vijeće ga je htjelo izbaciti iz Gimnazije, no osobnim jamstvom direktora škole, Arslana Zijadića ipak je uspio završiti Gimnaziju u Livnu. Za maturalni sastav dobio je opet prvu nagradu BiH – Antologiju djela pisaca BiH koju je osobno potpisao A. Vuco.

Nakon završetka Gimnazije u Livnu, zbog nemogućnosti da upiše arhitekturu u Zagrebu i zbog materijalnih problema inače, upisao se na Filozofski fakultet u Zadru. Diplomirao je odličnim u prosincu 1964.

Progon

Nakon završenog Filozofskog fakulteta, oženjen Francuskinjom Lucienne rođ. Ravit, privremeno je zaposlen kao urednik Kulturne kronike u zadarskom ‘Narodnom listu’, u očekivanju da službeno bude imenovan asistentom u tamošnjem Institutu JAZU kao znanstveni istraživač na području povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. U njegovom domu u Zadru počeo je s radom Pokret nezavisnih intelektualaca koji je okupio oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima i taj ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, izbacivanje s posla njegovih pripadnika, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno i išlo na robiju. No, zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, pao je u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa ženom i djetetom i otići u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog navodnog odavanja državnih tajni u korist Vatikana.

Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno književnost i ruski jezik na Sveučilištu u Lyonu i opet postigao diplomu (do stupnja magisterija). Nakon toga upisao je i Čistu filozofiju, no nije taj fakultet uspio završiti, jer je s francuskom putovnicom morao hitno ići u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Po povratku iz Livna, izdao ga je u Zadru nekadašnji kolega s Fakulteta i bio je uhićen. Suđeno mu je u Zadru 3. rujna 1971. zbog knjige pjesama “Hram nade” i osuđen je na četiri godine strogog zatvora. Kad je dospio u KPD Stara Gradiška, udbaški inspektori su pod međunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću da svjedoči protiv dva intelektualca koji su nakon pada Hrvatskog proljeća zatvoreni i da nakon tog svjedočenja bude oslobođen. Vidović je odbio. Njemu samomu su ponovo sudili u Zagrebu i 31. ožujka 1973. je osuđen na još tri i pol godine robije zbog toga sto je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao svoje radove u izdanjima Hrvatske revije, pod motivacijom da je bio povezan s “neprijateljskom emigracijom”.

Nakon teške tri godine zatočeništva u logoru Stara Gradiška, prebačen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje je zadržan još više od dvije godine na izdržavanju kazne. Nakon osobnog zauzeća ondašnjeg predsjednika Francuske, pušten je nakon izdržanih pet godina i dva mjeseca robije na uvjetnu slobodu i administrativno protjeran iz Jugoslavije.

Ponovno u inozemstvu kao francuski državljanin objavio je uspomene s robije pod naslovom Sakrivena strana mjeseca. Knjiga je doživjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode u cjelini na francuski i talijanski, a djelomično na engleski i španjolski. Pozvan je službeno kao svjedok istine u komunističkim zatvorima i u centralu Amnesty International u Londonu i u središnjicu Međunarodne lige za ljudska prava. Na robiji je napisao i knjigu pjesama Bijeli vitez i uspio ju poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom i francuskom jeziku (u Švicarskoj). U inozemstvu je još objavio i svoje knjige Ribnjak Bethesda, Boomerang i Što je to HNV.[1]

Priznanja

Koncem 1979. na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeća i izabran je pri vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u siječnju 1980. bio je imenovan Predsjednikom Sabora HNV-a. Svojim upornim radom dobio je niz međunarodnih priznanja: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Kijeva, uvršten je među ‘velike suvremene pripovjedače’ u glasilu ‘Short Story International’, koji izdaje Institut za međunarodnu kulturnu razmjenu u New Yorku, ušao je u američki Leksikon suvremenih europskih pisaca itd. Sudjelovao je na u ‘Međunarodnom meetingu poezije’ u Parizu 1979.

Kao Predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, krajem studenog 1980. bio jednim od glavnih utemeljitelja Međunarodnog helsinškog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. Bio je priman u velikim državnim institucijama SAD-a, Francuske, Europske zajednice itd. Izabran je za Glavnog konceptora u procesu primjene ‘Završnog dokumenta helsinške konferencije’ i u tom duhu i dalje vodi poslove pravednog procesa samoodređenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Godine 1986. pozvan je u članstvo prestižne Međunarodne akademije čije se sjedište nalazi u Italiji. Promaknut je 2002. u čast Viteza Akademije.

Djela

Njegova Bibliografija se sastoji od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U Domovini je objavio i dvije zbirke pripovjedaka iz srednjovjekovne Bosne – Drijenove svirale, 1993. te Šta je, je – šta nije, nije – zbirku anegdota iz vremena kolektivizacije livanjskih sela nakon Drugog svjetskog rata.

U Rukopisu ima 42 knjige s raznih područja, a od toga 10 kazališnih drama i 12 svezaka iz Filozofije virtualnosti i stvarnosti (epistemološka analiza našeg vremena na svim segmentima lepeze znanja i znanosti.

Pjesme (s V. Pavićem i S. Vučićevićem), 1964,

Hram nade, 1970,

Ribnjak Bethesda, 1971,

Sakrivena strana mjeseca, 1977,

Bijeli vitez, 1980,

Što je Hrvatsko narodno vijeće, 1984,

Hrvatski iranski korijeni, 1991,

Ban Kulin i krstjanska Bosna 2001,

Gatha Spitama Zarathustre 2003,

Panonija 2004,

Pad i uspon Ilirije 2005,

ANTEJ – roman o Zadru, 2010,

Postojbina Dinaraca, 2011,

Povijest jadransko-podunavskih zemalja do stoljeća sedmog, izd ‘Škorpion’ Zagreb, 2012,

Kako je nastao Pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru?, izd ‘Škorpion’, Zagreb, 2013.[1]

U poruci – CIVILIZACIJA POŠTUJE MRTVE! – koju sam dobio 26. ožujka 2016.

Nakon obrane hrvatskih branitelja koji su stvarali i ostvarili hrvatsku državnu nezavisnost i to najviše u otporu izrodima i izdajnicima – protiv udbaša, koji kleveću branitelje da bi se svidjeli onima koje je savjest svijeta već osudila zbog počinjenog genocida nad nama poručuje: „Već je sveprisutna i djelatna memorija hrvatskog zajedništva.  Sve se plaća sve se vraća dok se pljuvanje po grobovima onih koji su se žrtvovali za nezavisnost i slobodu prati strpljivo i s prezirom podnosi.

Ova država mora imati osjećaj za dostojanstvo mrtvih i kulturu živih koji, bez žrtve boraca za

dostojanstvo i slobodu, ne bi više ni znali tko su - živeći životom tuđih ovaca na pašnjacima hrvatskih polja.

Hrvatskoj je potreban  Zakon o poštivanju dostojanstva mrtvih. Osobito onih koje ni jedan sud na svijetu nije sudio ni zbog njihovih djela u korist europske Hrvatske ni zbog surovosti onih koji su zbog ljubavi prema svom Rodu i svom Domu podnijeli ogromne žrtve.

Mi smo tu da vodimo računa o onima čiji ideali uz zahvalnost sinovima naroda žive u nama!

Mirko Vidović, Direktor Domovinskog rata.[2]

Za uskrsne blagdane Mirko mi je uputio čestitku koja svjedoči njegovu vjeru.

„Gospodine doktore,

dobri nas fra Andrija!

Veliki branitelj Bogom dane ljudske savjesti, Sveti Pavao, zapisa shvaćanje vjere po
slobodnoj savjesti: ‘Da  Isus nije uskrsnuo vaša vjera bila bi uzaludna ’ (I. Kor, 15.17).
Dakle i Boga i Isusa čovjek može izravno shvatiti po duhovnoj snazi svoje savjesti. Oni koji nemaju djelatnu savjest vjeruju onima koji je imaju djelatnu. Tako znamo da je vjera dar Božiji koji nas čini  bastinicima vječnosti već na ovome svijetu. U tom znaku, želimo Vama i svim vasim bližnjima u okruženju u kojemu vjera u dobro polazi iz vjere u opće dobro koje se prozivljava kao patriotizam. Dakle: SRETAN USKRS  svetkovina kad se Isus javlja u našoj savjesti kao što se proljeće obnavlja u sunčanoj jari. Sa štovanjem vaši Luca  i Mirko Vidović   sa 18 članova svoje obitelji.“

Čim sam čuo za Mirkov  odlazak u vječnost napisao sam njegovoj supruzi i potomcima: Sa Uime članova akademije  ISKRENU SUĆUT UPUĆUJEM OŽALOŠĆENOJ SUPRUZI LUCI i njezinim milim i dragima: „U ovim trenutcima sveti Jeronim nam poručuje kako ne bismo trebali biti žalosni zbog toga što smo ostali bez dragoga pokojnika. Trebali bismo biti Bogu zahvalni da smo ga imali i da ga još uvijek imamo. Jer tko se vraća Gospodinu, otišao je pred nama i zauvijek ostaje u zajedništvu Božje obitelji.“

Uskrsnuće je naša vjera, ponovni susret naša nada, spomen je znak naše ljubavi i odanosti.

Dragom Mirku neka Gospodin udijeli vječni mir!

Uime HAZU sa sjedištem u Mostaru želi

fra Andrija Nikić

Mostar, 14. listopada 2016.